Zašto si upisala drugi fakultet u 32 godini, i to nakon 15 godina uspješne karijere u medijima? Često mi postavljaju to pitanje. Razlog zbog kojeg sam upisala geštalt psihologiju jeste bila potreba duše. Prvenstveno, iscjeljenje vlastite, koja je bila obavijena sa stotinu slojeva različitih programa koji nisu pripadali meni, već su bili nametnuti od najranije dobi od porodice, školstva, zdravstva, okoline, medija. U svemu tome se čovjek krene gušiti, koprcati kao riba na suhom, nizati redom alarmantne simptome, poput bezvoljnosti, apatije, neke dubinske tuge, a onda krene i tijelo oboljevati. Alarm se pali na svakom polju, ali upitno je da li je čovjek dovoljno hrabar da se trgne i konačno probudi iz sna. Kada i ako smo dovoljno sretni da proces buđenja nastupi: tada kreće veliki posao. Prepoznavanje stranih programa, detekcija od koga ili čega su umetnuti, koliko dugo su u nama, te naposljetku odstranjivanje svega onoga što nama ne pripada. Skidanje slojeva koji ne rezoniraju sa našom autentičnom dušom. Ko sam ja? Šta želim? Za čime tragam? Šta me čini sretnom? Koji su moji talenti? Kako da ih ostvarim u ovom prolaznom putovanju zvanom Život? Bolan je to i dugotrajan proces, koji je u mom slučaju trajao od 2012 godine. I još uvijek traje. Često kažem kako je proces rada na svojoj duši jednak procesu učenja – cjeloživotan je. Ljepota „kopanja po sebi“ se tek poslije bola ukaže. Trebamo hrabro koračati kroz bol, da bismo došli do same esencije, koja je neopisivo predivna. Rekla bih da je esencija, konačno i potpuno pripadati samome SEBI. Ovladati sobom, poznavati sebe, voljeti sebe, prihvatiti sebe, pa i upoznati sebe. Sve sam to uspjela koristeći mnogo spirituelnih alatki na svom putovanju, ali i kroz naučnu osnovu – koristeći geštalt, kao svjetionik. Geštalt potiče iz njemačkog jezika i u prevodu znači : zbor svih dijelova, cjelina. Da, čovjek je stvoren kao cjelovito biće, sa svojom moći, autonomijom, integritetom. Negdje usput se razasipamo, trošimo, oštetimo, povrijedimo. To jeste Život. Ipak, na nama je da ga preuzmemo u svoje ruke i krenemo hrabro, korak po korak, u iscjeljenje. Jer, niko neće doći da nas spasi. To jeste jedna od mojih omiljenih rečenica iz edukacije. Mi smo vlastiti spasioci. Mi smo oni na koje čekamo. Nakon toga sam shvatila da nakon što sebe izliječim, osjećam dužnost da to znanje podijelim sa drugima. Toliko mnogo ljudi danas pati, u samoći, da je to nezamislivo. Mentalno zdravlje je srećom, nakon pandemije više nego ikad – zasluženo došlo u fokus. Veliki broj ljudi javno istupa, govoreći o svojim napadima anksioznosti, borbe sa depresijom, anoreksijom, verbalnim i fizičkim zlostavljanjem, mobingom na radnom mjestu, burn out simptomima, i svim ostalim traumama koje nosi unutar sebe. Konsultovati psihologa, pa i psihijatra je dio opšte kulture, dio brige o sebi, dio normalnog funkcionisanja života, nešto poput odlaska kod stomatologa. Čemu znanje ako se ne dijeli? Čemu diploma ako se ne koristi? Zato sam odlučila dodati svojem zanimanju novinar – još jedno. Psihoterapeut. Prožimaju se zapravo. Prvi radi sa ljudima, tragajući za istinom i informacijom, dok drugi radi sa ljudima i ljudskim dušama, tragajući za cjelovitošću. Velika odgovornost stoji pred nama, kao ljudskom rasom. Izliječiti duše, izliječiti planetu. Oboma smo nanijeli veliku štetu. Ja krećem od sebe. Pa do narednog čovjeka, do narednog kontakta punog povjerenja u proces, u odnos terapeut – klijent. Punog vjere da svi zaslužujemo biti cjeloviti, sretni, zdravi, iznutra i izvana. Vidimo se u kontaktu  Naida